Izzie Peyton Parker... returned

Three.

Amy je konačno rekla ocu za bolest, i to ga je potpuno slomilo. Marcia mu je morala danima kuhati čaj od koprive i bambusa da dođe sebi, a za to vrijeme Izzie su se događale neobične stvari.
Prva se neobična stvar dogodila ujutro, prije škole. Izzie je krenula izaći iz svoje sobe, a onda je začula neke neobične zvukove. Osluhne se. Nešto je jako treskalo, kao da je unutra zarobljena zvijer. I zvuk treskanja dolazio je iz njenog ormara, napravljenog od drva jabuke. Prišla je bliže, i zamalo vrisnula kad se ormar ponovno zatresao – a onda umirio, kao da se nikad ništa nije dogodilo.
U školi nije bilo dobro, nipošto. Prvo ih je profesorica iz engleskog natjerala da čitaju svoje sastavke o sebi. Izzie ga, naravno, nije napisala. Previše se stvari dogodilo posljednji tjedan i nije stigla o sastavku uopće i razmišljati. Profesorica je otvarala imenik, i gle čuda, otvorio se na Izzie.
>> Parker! << veselo sikne profesorica, koja je Izzie imala na zubu još od prvog dana, baš kao i Anabelle i Emma. >> Pročitaj nam svoj sastavak, ako ti nije problem. <<
>> N-nemam ga. << promuca Izzie. >> Zaboravila sam ga napisati. << nadoda odlučnije.
>> O, pa to nije u redu! Čini se da ćemo ti morati napisati u imenik veliku, debelu, dlakavu jedinicu, joj joj… << siktala je profesorica od zadovoljstva. I doista se činilo kao da je napisala veliku jedinicu preko gotovo cijele rubrike. >> Sjedni, što gledaš u mene ko tele u šarena vrata? <<
Na to se gotovo nitko nije nasmijao. Nasmijali su se samo Anabelle, Emma i Christopher. Također osoba koja je imala na piku Izzie. Izzie pokunjeno sjedne. Očekivala je da će cijeli razred puknuti od smijeha, no nitko se nije čak ni osmjehnuo. Keira je čak djelovala i malo uplašeno.
Poslije tog sata, i puno znojenja, na malom odmoru prije sata francuskog, Izzien put prepriječi Anabelle i Emma. Obje su imale zločesti smiješak na licu.
>> Što je, Parkerice, nešto smo se pogoršali? << izazivala ju je Anabelle.
U Izzienoj je glavi istog časa buknuo plamen bijesa. Prostrijeli Anabelle pogledom. Dok su Izzie i Keira odlazile, Emma je nekontrolirano udarila svom snagom Anabellu knjigom po glavi. Dok je Anabelli rasla ogromna čvoruga, svi se na hodniku počeše smijati kao blesavi.
Izzie i Keira su se također smijale, jako smijale, sve dok nisu otvorile vrata. Vrata za učionicu francuskog, gdje se istog trena Izzie zabije nosom u nekog dečka. Ona ostade hipnotizirana. Fino je mirisao… Stajala je tako neko vrijeme dok ju Keira ne podbode laktom u rebra i ona dođe k sebi.
>> Au! << uzvikne i počeše se po nosu, koji je zbilja jako bolio (tek je sada shvatila).
Podigla je pogled, još uvijek se držeći za nos, da malo prouči u koga se to zabila. Pa naravno, bio je to Brendan, stariji učenik, pohađao je drugi razred zajedno s Mary i Keirinom sestrom Hannah. Iza njega su dizali glave još dva dečka, veoma slična Brendanu. Izzie ih također prepozna – Peter i Ryan, njegovi prijatelji. Zapamtila je ime po tome što je Hannah bila jako zatreskana u Ryana, a Keira u Petera. Srećom, Mary je mislila da su odvratni i glupi, pa je barem Brendan bio slobodan. No, to nije nimalo usrećilo Izzie, jer je postala još jače svjesna svoje boli u nosu, te situacije u kojoj se nalazi. Osjetila je kako joj u usta kapa krv; očito joj je nos prokrvario.
>> To zbilja, zbilja boli, vidiš da sam počela i krvariti! << izdera se Izzie na Brendana, da se riješi barem malo frustracija.
>> Ok, ok! Sorry što sam ti ozlijedio crvene krvne stanice u nosu. << reče Brendon i nasmije se na vlastitu šalu. Mahnuo je rukom prema Peteru i Ryanu, i onu krenu za njim. Prije no što su skrenuli u sljedeći hodnik, Brendon zastane i okrene se prema Izzie.
>> Ti si ona Parkerica, je li tako? << zapita, pomalo drsko.
Izzie kimne umjesto odgovora. Brendon se osmjehne i nestade u sljedećem hodniku.
Izzie i Keira uđu u učionicu, gdje su sjedile Hannah i Mary. Uskoro im se pridružila Izziena blizanka, Amy, koja je došla u školu, unatoč leukemiji. Bila je neobično vesela. Hannah i Mary su upravo spremale knjige u torbe.
>> Ne mogu vjerovati! << usklikne Hannah, dok je Izzie izvlačila maramicu da obriše krv s usta. Potom nagne glavu prema podu, tako da joj kosa prekrije lice.
>> Što ne možeš vjerovati? << promrmlja pitanje dok je brisala krv.
>> Pa Brendon je razgovarao s tobom! << zadivljeno reče Mary, kao da je to najočitija stvar na cijelom svijetu.
>> Vau. Nevjerojatno. << promrmlja Izzie, glumeći zainteresiranost.
>> Ti očito nemaš blagog pojma. Brendon ne razgovara baš sa svakom u školi. << reče Keira.
>> Očito sam ja neka posebna. << reče Izzie, puna sarkazma. U međuvremenu je maknula kosu s očiju i zabila maramicu u nos. >> I baš se osjećam posebno. Sad ću se sjetiti Brendona i kako je razgovarao sa mnom, kad mi kod prokrvari nos. <<
Na to su se svi nasmijali osim Mary i Hannah.

Vratimo se mi na one neobične stvari. Druga se neobična stvar dogodila poslije škole. Izzie je došla kući. Kad je ušla unutra i spustila ruksak na pod, osjetila je da nešto curi niz njenu nogu. K vragu, pomisli. Baš me je danas našlo krvarenje. Počela se penjati niz stepenice, onako mekano kako je samo ona znala. Očito je bila sama kod kuće. Amy je ostala poslije škole na nekoj izvannastavnoj aktivnosti, a za Roberta i Marciu nije željela ni znati. Kad se popela na petu stubu, niz nogu joj prođu grozni trnci bola i ona padne.
Bol joj je prošla kroz cijelo tijelo. Pogleda na nogu. Tanka crta koja je označavala kretnju kapljice krvi niz nogu lagano se pretvarala u odurnu, krastavu ranu koja je istog trena počela odvratno zaudarati po smrdljivoj ribi. Izzie nije mogla, a da ne vrisne. Vrisnula je – i to jako. Rana se širila niz cijelu nogu i odmah se pretvarala u krastu. Izzie nije znala što da radi. Prikovala se uz stepenice. Nije znala zašto je zapravo učinila ono što je učinila, ali mislila je da je to najbolje. Rastrgala je malo krastave rane – zapeklo je i zasuze joj se oči. Morala ih je zatvoriti. I zatvorila ih je.
Kad ih je otvorila, imala je što vidjeti – rana se brzinom munje povlačila, dok skroz nije nestala. Cijelo je vrijeme užasno peklo, ali Izzie nije zaplakala, ne skroz.
Bol je prestala. Noga joj je bila savršeno u redu, kao da nikad nije imala dugačku, krastavu ranu koja je zaudarala. Unatoč tome što je sada u redu, i dalje je teško disala. Konačno se oslobodi stepenica i pojuri u kupaonicu.
Potom se ništa neobično nije događalo do navečer.

Ma koliko puta ponovila da mrzi mrkve, nije imalo nikakvog učinka. Marcia joj ih je i dalje uporno trpala na tanjur za večerom. Naravno, za onaj incident nije nikome rekla. Sad je bila savršeno u redu, samo da nije morala gledati u one sparušene mrkve što su stršile na njenom tanjuru. Od svog povrća je najviše mrzila mrkvu. Bljak. Umjesto mrkve je jela ciklu. Ali, mrkva je mrkva, ponavljala je Marcia. Ma goni se s tim mrkvama, ljutito pomisli Izzie. No, htjela je ostati mirna na večeri, zbog Amy. Ona je obožavala mrkvu. Samo ju je trpala u usta.
Bila bi to savršeno dobra večera da se s kata nije začuo vrisak.
Da, vrisak. Grozan, užasan vrisak koji je parao uši. Svi se zalede na mjestu. Izzie je taj vrisak službeno imenovala trećom neobičnom stvari tog dana. Nakon što su sjedili i buljili u prazno još par sekundi, svi se brzo ustanu od stola i požure na kat.
Amy pojuri u svoju sobu. I imala je što vidjeti – pravi, pravcati nered. Poplun na krevetu bijaše proparan, jastuci su imali rupe, a njihov sadržaj se rasuo po cijeloj sobi. Računalo, to jest monitor, je bilo raskinuto na dva dijela. Ormar prevrnut na ljubičastom tepihu. Ljubičasti zidovi su bili umrljani nekom čudnom sivkastom tvari. Ladice na radnom stolu su bile izvučene, ispremetane, a njihov sadržaj je također bio razasut po cijeloj sobi. Prozor je bio širom otvoren i razbijen. Pod su prekrili komadići stakla. Među tim komadićima bijaše poruka, skrivena poruka na kojoj je bila ista ta sivkasta tvar kao i na zidovima. Izzie pažljivo klekne i uzme tu poruku. Naglas je pročita.
>> Naći ću te. I nećeš dobro proći. <<
Istog trena ispusti poruku, jer ju je nešto jako zažarilo u ruci. Za to vrijeme, njezin otac, Robert, sastruže malo tvari sa zida i promotri je.
>> Pepeo. << začu Izzie svog oca kako začuđeno govori. >> Čisti pepeo. <<

Jeste se začudili? I ja sam se. Išla sam po starim blogovima i skužila da me neki još uvijek imaju u svojim likovima, poput Nic. Pa sam im se odlučila nekako odužiti :)

Two.

Izzie se naglo probudi, oblivena znojem. Ono što je sanjala toliko ju je prestrašilo, što je bilo pravo čudo. Ona se nikad nije bojala. Nije sanjala da je mučila Marciu, to se stvarno i dogodilo – sanjala je Pakao.
Vidjela je samo lice Sotone, kako joj se smije, a pokraj njega krhka, ali snažna žena, koja je jako sličila Marciji. Pakao je bilo odvratno mjesto, gdje se Izzie nije više nikad nije htjela vratiti, srećom samo u snovima.
Promotrila je oko sebe. Soba je još uvijek bila u mraku. Pogleda na sat. Bilo je tek četiri sata ujutro. Woondak je tiho hrkao u Izzienim nogama. Obriše znoj rukom, i onda se počne polako sjećati. Sjećala se kako je uopće i dospjela ovdje. Cijeli je dan provela u svojoj sobi, kažnjena zbog 'odvratnog, niskog, zločinačkog djela koje je počinila jadnoj Marciji', opisano riječima njenog oca. Izzie je shvatila kako se nikad u životu nije toliko razočarala u svom ocu, da ju on, on koji ju je oduvijek volio (bar se tako nadala) opominje i da joj govori da treba poslušati ženu koju prvi put u životu vidi, a već joj se našla zapovijedati.
Ali Izzie začu neki čudni zvuk. Dopirao je iz Woondaka. Približi mu glavu. Da, nije se prevarila. Woondak je doista hrkao, hrkao kao da se nikad više neće probuditi, ali to nije moguće! Mačke ne mogu hrkati!
Uzme ga u ruku i on se istog časa probudi. Zijevne. Ili nije? Otvori usta s namjerom da progovori. Čekaj malo. Da progovori?!
>> Što te je, pobogu, navelo da takvo što učiniš? <<
Izzie ga ispusti, i on padne na njeno krilo.
>> T-ti govoriš? << promuca u strahu i čuđenju. Woondak problijedi, ako je to uopće i moguće, jer ipak je on mačka, mačić, kako oni mogu problijediti?
>> O svetog mi Aslana i njegove žene Amertide! Nisam smio progovoriti pred tob- hoću reći, mijau! << ispravi se Woondak u zadnji čas, ali bijaše prekasno.
>> Aslan? Amertida? Čekaj, ti govoriš! Kako? Zašto? << zbunjeno upita Izzie. Tražila je objašnjenje. Woondak shvati kako se duboko uvalio, te uzdahne. Potom krene pričati.
>> Ja sam jedna od Životinja Koje Govore. Dolazim iz Narnije. <<
>> Narnije? << prekine ga Izzie, ali Woondak se pravio da ju nije čuo.
>> Narnijom vlada Aslan i njegova žena, ali se u njihovom kraljevstvu počelo događati nešto neobično. Naime, fauni i minotauri su počeli tajanstveno nestajati. Ne znam čime je to izazvano, a bome ne zna ni Aslan. Već danima razbija glavu oko toga. Mene je poslao ovdje da te čuvam – zašto doznat ćeš poslije. << objasni Woondak. Iako Izzie zapravo ništa nije bilo jasno, kimne glavom. Woondak zacijuče samo onako kako mali mačići mogu kad traže mamu. Izzie ga uzme i privine sebi.
>> Mislim da je imati mačića koji govori zbilja, zbilja cool. << reče mu ona. Woondak jedva primjetno baci pogled prema ormaru, koji se isto tako jedva primjetno tresao.
>> A sad se molim te, pomakni, << reče mu Izzie, nakon par minuta šutnje. >> danas mi je prvi dan škole i trebam se naspavati. <<
I okrene se na bok.

Marcia je bila kod kuće. Od onog incidenta u dnevnoj sobi, počela je tretirati Izzie kao robinju. Povrh svih domaćih zadaća koje je morala napraviti već prvi tjedan škole, Marcia ju je stalno zivkala s onim njenim prokletim zvoncem kojeg je dobila na dar od Izzienog i Amynog oca. Donesi ovo, donesi ono, izmasiraj ovo, namjesti jastuk, popravi sliku na televizoru, dodaj knjigu, skuhaj kavu… Izzie nije imala pojma kako preživljava te dane. Ni u školi nije bilo bajno.
Već prvog dana je nekako zapela pod zub Anabelli i Emmi, najvećim umišljenim glupačama u cijeloj školi. Nije znala ni kako, ni zašto – znala je samo da joj to strašno ide na živce.
Stalno su je slijedile i dobacivale razne uvrede. Skoro su sve cure iz razreda okrenule protiv nje. Srećom, uz Izzie su ostale Amy, Keira i Mary.
>> Nije te briga za njih! One nemaju pametnijeg posla od upropaštavanja života drugima. << bila bi najčešća utjeha.
No, Izzie nikad u životu nije imala gori dan. Točno treći dan nakon početka školske godine, u srijedu, njena je sestra postala nekako slabašna i nije mogla ići u školu. Umjesto toga, išla je doktoru. A ono što su nalazi pokazali, nije bilo nimalo dobro.
Izzie je došla kući, i odmah osjetila hladnoću. Dnevna soba, u kojoj je uvijek gorio TV, sad je bila prazna i nad nju se spustila grozna tišina. Činilo se kao da nema nikog živog u kući. Nije ispustila ni glasa, već najtiše što je mogla spusti ruksak na pod u hodniku i tiho krene prema kuhinji. Ni tamo nije bilo nikog. Prazno. Sve je izgledalo kao i uvijek, osim te užasno hladne tišine i osjećaj da se dogodilo ubojstvo. Od cijele kuhinje je odudarao papir na stolu, papir koji se činio užasno važan, te ga Izzie odmah zgrabi. Isto tako koliko ga je brzo uhvatila, tako ga je brzo i ispustila – jer je to bio nalaz iz bolnice, naslovljen na Amy Danielle Parker. I nije bio nimalo lijep.
Suze su krenule same od sebe, a Izzie bijaše iskrena i prizna si da ih nije ni htjela zaustaviti. Nalaz je potvrđivao što se već dosta dugo i pretpostavljalo. Sestra blizanka, Amy, njena voljena seka, koja je obožavala ružičasto i uz koju je bila toliko vezana, imala je leukemiju. Papir je dugo, kao vječnost, ostao lebdjeti u zraku, dok se nije uz šuškanje prilijepio za kuhinjski pod.
Izzie pogodi nevjerojatan strah, strah koji nije htio otići, koji ju je uvjeravao da će sestra umrijeti, da joj ona ne može pomoći, da će ju izgubiti… I tada je Izzie začula još nečije jecaje, osim njenih. Dolazili su s kata. Izzie pretpostavi, iz Amyne sobe. Meko se popne niz stepenice i priđe vratima koja su vodila u sestrinu sobu. Osluhne. Doista, od tamo dopiraše zvukovi jecanja. Od samog slušanja Izzie poteku vruće suze. Ona naglo otvori vrata i zatekne neobičan prizor pred sobom.
Amy je klečala na podu, s nožem pritisnutim o ruku. Plakala je kao ljuta godina, dok su joj suze klizile niz obraze i kapale na srebrni nož koji se prijeteće presijavao. Izzie je trebalo par trenutaka da shvati što je Amy namjeravala učiniti. Tek što je Amy jače pritisnula nož na zapešće, Izzie ju gurne nazad i otme joj nož iz ruke. Sve se to dogodilo užasno brzo. Amy je iznenađeno pala na pod, i srećom, dočekala se na meki bijeli tepih, sada namočen suzama Izziene blizanke.
>> Amy << dahčući joj reče Izzie. >> da mi to više nikad nisi napravila. <<
A blizanka samo jače zajeca. Ni Izzie se nije mogla suzdržati – počela je plakati još jednom. Potom se, puzanjem, približi sestri i privuče ju u zagrljaj. Obje su plakale, jako plakale. Dugo su tako sjedile, nijedna ne rekavši ni riječ. Napokon, Amy šmrcne i pogleda sestru.
>> H-hvala ti. << promuca. Oči su joj od plakanja bile podbuhle i crvene. >> Iako nemam razloga za život. Ionako ću u-umrijeti. <<
>> Amy. Začepi, molim te. Nećeš umrijeti. << reče joj Izzie. >> Trebaju ti samo presaditi k-koštanu srž i… <<
>> Sve će biti u redu? << dovrši Amy umjesto sestre. >> Neće biti u redu, Izz, i ti to znaš. <<
Izzie si priznade. Bila je u pravu.
>> Barem ćeš ti biti zdrava. Zna li tata? <<
Amy na to opet spusti glavu. Promrmlja riječ >>Ne.<<
No Izzie samo uzdahne. Pusti sestru i nasloni se na njen krevet s ljubičastim poplunom. Ogleda se po sobi. Čini se da je njena sestra promijenila najdražu boju, jer je sve bilo u ljubičastom tonu.
>> Seko << reče Amy nakon par minuta tišine. >> ja ne želim Marciu za pomajku. Pravi se važna. Tebi zapovijeda. Mene je nje strah. <<
I Amy se nije šalila. Drhtala je. Izzie je sumnjala da je to zbog bolesti, bilo je to od pravog, čistog straha.
>> Ne brini, Am. Neće nam se ništa dogoditi. Robert mora razumjeti da se za Marciu ne smije oženiti. <<
>> R-robert? Otkad tatu zoveš Robert? << zaprepašteno i nekako sa strahopoštovanjem upita Amy blizanku.
>> Otkako me je onako natjerao da učinim ono što mi je Marcia zapovjedila. Ta je žena vještica. I želim da ode iz naših života. <<
I to što je Izzie rekla bila je apsolutna istina, a Izzie osjeti kako u njoj lagano kipti prikriveni bijes. Bila je ljuta na Marciu i na Roberta što se tako ponašaju prema njoj. Kao da je robinja. Uskoro je i ona počela drhtati, ali ne od straha, već od odvratnog bijesa koji se usadio pod njenu kožu.
>> Sada se zaklinjem, ti si mi svjedok << Izzie baci pogled prema Amy. >> da ću tu vješticu izbaciti iz ove kuće. I više nikad neće kročiti tu. <<
Amy se nasmiješi, no ubrzo se odmah uozbilji. Njena je sestra bila super ozbiljna. Potom Amy reče:
>> Nećeš ju ti izbaciti iz kuće, <<
Izzie ju pogleda, u nevjerici.
>> izbacit ćemo je mi. << nadoda.
I obje se nasmiješe. Zlobno nasmiješe.

I opet, posta neće biti par tjedana. I'm sorry. Dovršavam projekte koje sam započela prije sto tisuća godina i nikada nisam završila, sutra idem na more i ostajem tjedan dana, a i vježbam preuređivanje slika i rađenje bannera u photoshopu. Owa slika koju widite na početku je naprawljena by mojom rukom prie 15 min... Blog.hr još uvijek zeza i sorryte ako ne jawim za post.. cmox do sljedećeg posta...

One.

Bila je bijesna. Ma što bijesna – toliko se iživcirala da je snažnim udarcem šake na zidu svoje sobe napravila pukotinu. Nije mogla vjerovati što joj je otac učinio. Njoj i njenoj sestri. Ne samo da nikad nije znala za tu Markiu – kako se već zvala, već je otac sasvim hladnokrvno rekao da će se ona useliti u njihovu kuću.
Izzie makne pramen plave kose s čela, kao što je uvijek činila kad ju je nešto smetalo. Ogleda se po svojoj sobi.
Bila je mala, ali je Izziene oči osvojila čim je prvi put kročila u nju. Zidovi su obojani u limun žutu boju, Izzienu najdražu. Prozor su skrivale dugačke, svilene zavjese, bijele boje s izvezenim narančastim listovima. Ispod prozora se nalazio radni stol, prekriven papirima s Izzienim crtežima, bilježnicama, olovkama i kojekakvim smećem. U kutu je prkosno stajala žuta lampa, lagano obasjavajući sobu žućkastim svjetlom. Pokraj lampe je stajao narančasti ispolirani ormar od drva jabuke, a pokraj ormara se pak nalazio krevet s narančastom posteljinom i žutim jastukom. Na krevetu se ispružio Izzien mačić Woondak, spavajući. Iznad kreveta je visjela slika njene obitelji – par tjedana prije no što je majka umrla.
Izzie se približi uokvirenoj fotografiji. Vidjela je mamu i tatu, koji su se veselo smiješili, oboje u naručju držeći po jedno dijete. Obadva djeteta su bila veoma slična jedno drugome – razlikovala se samo odjeća. Jedno je dijete bilo odjeveno u žuto –to bijaše Izzie-, a druga u ružičasto. Izzie se nasmiješi. Amy je oduvijek voljela ružičastu boju. Zbog te ružičaste boje je izgledala umišljeno, ali nije bila takva. Sestre blizanke su se veoma voljele. Iza Izzie se nalazila polica s knjigama, njena najomiljenija stvar uz krevet u sobi. Imala je svakakvih knjiga, i gotovo ih je sve pročitala.
No onda se Izzie sjeti što se u kuhinji maločas dogodilo. U lice joj navre krv. Bijesno je otvorila vrata svoje sobe i spustila se stepenicama.
Dnevna soba je bila spojena s kuhinjom. Dijelio ih je zid, ali se moglo ući kroz otvor oblikovan kao vrata, samo što vrata nije bilo. U kuhinji, koja je bila sva u bijelom, sjedila je Amy Danielle, šutke gledajući u oca. Otac je pak gurnuo glavu među ruke i micao je lijevo-desno.
>> Oče? << tiho ga reče Izzie. >> Oprosti zbog mog ispada. Zbilja mi je žao. << Prisiljavala se na svaku riječ. Uopće joj nije bilo žao, baš naprotiv. Htjela je vidjeti kako otac pati.
On pak, podigne glavu i nježno pogleda kćerku. Potom progovori hrapavim glasom:
>> Ne, oprosti ti meni. Ja… trebale ste znati za Marciu. Hoćeš li mi oprostiti, Amy? <<
Amy? Izzie pogleda prema sestri, ali otac se nije obraćao njoj. Pogled mu je bio uprt u Izzie.
>> Oče! Ja nisam Amy! Kako nas možeš zamijeniti? << poviče Izzie. Otac shvati pogrešku. >> Mislila sam da roditelji znaju raspoznati blizance. Očito je posrijedi neka greška. << nadoda, pokušavajući zadržati miran ton. Ali nije joj uspjelo. Trenutak kasnije problijedi i izdere se:
>> To je samo znak da nas nikad nisi volio! <<
I s tim riječima izađe iz kuhinje. Bolje rečeno, istrči iz kuhinje. Nije mogla obuzdati bijes u sebi.
Bacila se na krevet i smočila ga suzama.

Sljedeće je jutro bilo grozno. Izzie se namjerno nije sredila, kao što je to činila svako jutro. Onako raščupana i izborana od spavanja spustila se u kuhinju. Jer, danas je trebala napokon upoznati Marciu. U kuhinji je bio samo njen otac. Čitao je novine i grickao perec.
>> Dobro jutro. << pozdravi on. Izzie mu kimne, dok si je natakala kavu u šalicu. Potom se u kuhinji pojavila i Amy. Ona se počešljala, našminkala, obukla – sve tip top. Izzie ju prostrijeli pogledom. Reče joj: >> Dobro jutro. << i potom sjedne za stol.
Amy je bila sva nekako vesela i sretna. Izzie se pitala zašto.
>> Tata, dokučiš mi nož? << veselo upita dok je sjedala za stol. Izzie se smrkne.
>> Pa, još malo pa u školu! << reče im otac. >> Još samo dva dana! <<
>> Da, oče, to je zbilja nevjerojatno. << reče mu Izzie i dobaci pogled pun sarkazma.
>> Znaš, neki se ljudi i vesele odlasku u srednju školu. << reče Amy s druge strane stola.
>> Baš mi je drago zbog njih! << odbrusi joj Izzie.
Zamišljeno zagrize u pecivo. Ipak nekako i jest bila vesela što kreće u novu sredinu, novu školu. Srećom, u njenu gimnaziju kreću i Amy i Keira i Mary. Bar neće biti sama. No, u tom trenutku osjeti jako žaranje u donjem tijelu trbuha – i shvati da se nešto loše dogodilo.
>> Tata! << uzvikne ona. >> Kako bi Marcia trebala doći ovamo? <<
>> Vlakom, zašto? << odgovori joj otac, s prizvukom brige u glasu.
>> Brzo, upali radio! << naredi ona sestri. Amy pritisne gumb na velikoj crnoj kutiji s antenom na elementu.
>> Upravo donosimo svježe vijesti s terena. U londonskoj podzemnoj željeznici dogodio se sudar vlakova, gdje su na tragičan način život izgubile dvije osobe, a sedmero njih je teže ozlijeđeno… <<
Začuo se glasan uzdah. Otac je izgledao kao da će zaplakati svaki čas.
>> Brzo, moramo tamo! <<
Izzie nikad nije osjetila veću hladnoću oko srca. Nije mogla reći pred ocem da ju nije bilo briga – ali to je bila najveća istina tog dana. Ipak se brzinom groma (neću reći munje, to je tako istrošeno) obukla i s ocem i sestrom ušla u auto.
Otac se pravio kao da je sve u redu, upalio je radio i pokušao veselo pjevušiti. Na sredini pjesme glas mu je pukao.
Nitko nije ništa rekao tijekom cijele vožnje.

Londonska podzemna željeznica je u tih par sati uvenula i usahnula. Inače uvijek do sjaja dotjerani izlozi i šalteri za prodaju karata sad su bili umrljani prašinom. Vlakovi su izgledali kao da su ih dvije ogromne i snažne ruke pokušale spojiti zajedno, no bezuspješno. Kroz onu polovicu što je bila čitava izlazili su i ulazili ljudi u narančastim fluorescentnim prslucima na kojima je pisalo Hitna pomoć. Također su izlazili vidno potreseni ljudi, neki su plakali, a neki pak problijedjeli kao da su zombiji. Nikad prije nije bila ovolika gužva u podzemnoj.
Otac se nije mogao suzdržati; počeo je plakati. Dok je tako plakao, trčao je prema spljoštenim vlakovima. Ušao je kroz jednu od čitavih polovica i počeo grozničavo tražiti Marciu.
>> Misliš da je mrtva? << drhtavim glasom Amy upita sestru.
>> Mrtva ili ne, meni je svejedno. << hladno odgovori Izzie. Amy ju pogleda kao da je poludjela. Čvršće se privine uz sestru. Nisu ušle u vlak. Čekale su da se otac pojavi, s Marciom ili bez nje.
Napokon se pojavio netko tko je izgledao kao njihov tata. Za sobom je vukao beživotno tijelo umotano u zeleni paperjasti kaput, što je bilo jako čudno. Vani je bilo bar trideset tri Celzijeva stupnja. Došao je do njih. Lice mu je bilo iskrivljeno od užasa.
>> T-tamo… Lj-ljudi… << mucao je.
>> Tata! Saberi se i reci je li to ona? I je li mrtva? << povisi glas Amy.
>> N-ne… Živa je… T-to je ona. << promuca on. >> S-samo je u nes-svijes-sti. <<
Amy je pomogla ocu da je upakira u auto. Izzie sjedne na prednje sjedalo, samo da bude što dalje od nje. Gotovo da je bila ljuta na nju što su se vlakovi sudarili, i što je sad u nesvijesti, i što Izzie sad ne može natrag u krevet jer će je otac nagovoriti da joj skuha topli čaj.
I opet nitko nije ništa rekao tijekom vožnje.

Došli su natrag kući. Unutra je bilo nešto hladnije no vani, ipak je bio kraj kolovoza. Ali temperatura u kući se spustila za sto i jedan Celzijev stupanj. Izzie je bila ljuta. Nije htjela ni čuti za to da spreme Marciu u njenu sobu, pa se Marcijino beživotno tijelo u nesvijesti moralo zadovoljiti sa sofom u dnevnoj sobi. Otac je, umjesto Izzie, skuhao čaj od kamilice, koji je ugodnim i opojnim mirisom ispunio cijelu sobu. Reklo bi se da je taj miris nagovorio Marcijino tijelo da se napokon pokrene, vođeno njenim nosom. Marcia otvori oči.
Bile su sive, hladne i duboke. Nos joj se skvrčio od ugodnog mirisa. Imala je i tanke usnice koje su se istog trena pretvorile u crtu. Glavu joj je uokvirivala kratka smeđa kosa spojena u čvrstu punđu. Skine zeleni paperjasti kaput. Ispod njega je nosila službeno ljubičasto poslovno odijelo. Košulju i suknju. Na nogama je nosila ljubičaste štikle malo svjetlijeg tona od odijela.
Izzie je shvatila kakva je usidjelica ta žena čim ju je vidjela. Nije čak ni trebala progovoriti. Ipak je to učinila. I tek što je rekla prve riječi, odmah su krenule i zapovijedi.
>> Ti. << obrati se Amy kao da je neka sluškinja. >> Objesi mi kaput tamo gdje već trebaju biti, a ti >> sad se okrenula prema Amynoj sestri blizanki, Izzie. >> donesi nešto za jelo. Brzo, brzo! <<
Amy objesi kaput, ali Izzie ostane na mjestu. U njoj je tiho kiptio bijes.
>> Izzie, učini kao što ti je rečeno. << reče joj otac, koji više nije mucao. Izzie ga pogleda u najgorem mogućem čuđenju i razočaranju, te ga ošine pogledom od kojeg se ledila krv u žilama. Otišla je u kuhinju, bacila na tanjur hladnu hrenovku od sinoćnje večere i dodala malo senfa, kečapa i majoneze (koji su bili pomiješani u gustu smjesu odvratne boje od koje se povraćalo, dakako). Potom je malo posolila hrenovku i vratila se u dnevnu sobu. Nije mogla ni pomisliti da bi netko pojeo takvo što, ali očito je žena bila očajna. Kad je zagrizla, užasnuto pljune i baci tanjur na tepih. Ona smjesa se razlijepila po tepihu, ostavljajući ružnu mrlju.
>> Počisti to. << naredi Marcia Izzie. Izzie je na to poludjela.
>> Neću. << kratko odgovori.
>> Molim? << užasnuto upita Marcia.
>> Neću. << hladno ponovi Izzie.
>> Vidiš li, Roberte, kako si razmazio svoju djecu? Ne žele me slušati! Sad je dosta mlada damo, u kazni si do početka školske godine! <<
Sad je Izzie zbilja pukao film. Što si ona umišlja? Nije joj ona mama, ne može joj ona određivati što treba raditi!
U sebi je bjesnila, umirala, očajavala i sve što bi neka osoba kojoj je bilo dosta osjećala. Naglo se otvorio prozor i dnevnu sobu zapuhne ledeni vjetar, veoma neobičan za ovo doba godine. Ugašena svjetla počnu se paliti i ponovno gasiti. Marcia si je morala priznati da se uplašila.
>> Kako se usuđuješ? << zagrmi Izzie, ledenim i dubokim glasom, koji kao da joj uopće nije pripadao. I prije no što je shvatila što se događa, Marcia padne na pod, očito se trzajući u prikrivenim bolovima. Nije ni vriskala, ni išta – lice joj se iskrivilo u grču. Ruke je privila bliže sebi, skvrčila se u klupko, poput neke jadne životinje koju muče. Počela se još jače trzati, dok se nije umirila.

Owako. Posta nie bilo dugo iz par razloga. Prwi je da opet neš nie waljalo sa kompom. Par tiedana e bio izwan funkcie. Onda sam pokušala obiavit post par puta, ali swaki put e odbio. Tako da… Sorry.
Nemoite se liutiti ako wam nisam awila za post, er me blog.hr stwarno na igle stawlia...
Pošto sam sada u naletu inspireishn dana, možda čak otworim prawi heri poter fen fikšn blog. Trenutno ga pišem u wordu, u pitaniu e saswim drugi lik, ali to e samo možda xd.
Wiše informacia u sliedećem postu, do tada šaliem puse.

OllA, she is back!!

Vidite, vidite...
Izzie P. Parker se vratila... Lijepo lijepo... Heh...
Dakle, bilo bi lijepo da se i objasni o čemu se radi, zar ne?
Prvo. Nema Eveergrena. Nema magične škole. Nema ničega. Sada je samo običan grad London i obična djevojka od 15 godina Izzie. London je opisan onako kako ga vidim ja, pošto nikad nisam stvarno bila u Londonu. smijeh .
Je li ona tako obična kao što ja sad kažem? Ma kakvi.
Puno, bezbroj puta sam sjela za kompjuter, za word i upalim Izzie P. Parker dokument. I premišljam si. O čemu da sad pišem? Koliko god da puta počnem, ne valja i to se treba obrisati. Bila je vještica, bila je zla, bila je dobrica, ali nije to to - i onda se sjetih savršene ideje.
Ostala je bez majke sa pet godina. Poginula je nizom nesretnih okolnosti.
Izzie Peyton Parker živi sasvim običnim životom sve dok joj pred početak školske godine život postane gori no što je mogla zamisliti. Doznala je puno stvari - otac se ženi za neku ženu Marciu za koju prvi puta čuje, njena sestra blizanka ima leukemiju, njen mačić Woondak -hehe- može govoriti, ali jednog dana tajanstveno nestaje...
A onda Izzie uvuče u neobičan svijet Narniju.
Tamo je otkrila da je princeza. Ali, da biste otkrili što o njoj, trebate čitati dalje.
Tri su poglavlja u wordu već napisana. Četvrto se piše.
Likove ne primam. Ne. Razlog tomu imate napisano gore. Također tome moram zahvaliti Starzu, tj. Felixu, tj. Tomeku. Njegov me novi blog na ovo i potaknuo. ( Hvaja zvjezdici kiss )
A sad. Sad treba urediti blog. Onako u stilu Izzie Parker. Izzie je... ja. I drago mi je da je tako.
Puse.

EDIT: Također sam zaboravila reći nešto veoma, veoma važno...
Postovi dolaze svakog utorka, znači jednom tjedno. Ako propustim koji utorak, naravno da ću to nadoknaditi objavljivanjem postova dvaput tjedno. I molim vas, nemojte požurivati moju malenkost (xD) u pisanju postova. Treba mi vremena! Imam četiri poglavlja uvoda! Puno hvala!
Puse.

<< Arhiva >>

<	veljača, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Opis bloga.

Linkovi.

Likovi.

Copyright

CREDITS

Three.

Two.

One.

OllA, she is back!!